Srbija održava izbore, a Aleksandar Vučić – čovjek koji dominira zemljom već 12 godina – suočava se s neočekivano ozbiljnim izazovom od strane grassroots studentskog pokreta. Rezultat je natjecanje između moćnika sa svim državnim polugama i decentralizirane skupine akademika, profesionalaca i poljoprivrednika koji su nekako izgradili istinsku političku alternativu. To je poput politološkog eksperimenta, samo što je laboratorij cijela zemlja.

Vučić je, sa svoje strane, zadržao bliske veze s Rusijom unatoč invaziji na Ukrajinu – pozicija koja ga svrstava uz svrgnutog mađarskog premijera Viktora Orbána i njegovog odanog slovačkog saveznika Roberta Fica. Prošle godine, Vučić i Fico su kontroverzno sudjelovali na ruskoj pobjedničkoj paradi u Moskvi. Ostaje glasni zagovornik "dijaloga" s Rusijom, smatrajući to "racionalnim, pragmatičnim" pristupom vanjskoj politici. Redovito upozorava da trenutna europska putanja čini treći svjetski rat "neizbježnim" i oštar je kritičar onoga što vidi kao opasno vojno jačanje diljem kontinenta.

U nedavnom intervjuu s ruskom medijskom osobom Ksenijom Sobčak, Vučić je ponudio kazališnu metaforu: "To je kao u Čehovljevim dramama: ako u prvom činu visi puška na zidu, ta će puška opaliti u trećem činu." To je citat koji zvuči dubokoumno dok se ne sjetite da je Čehovljeva puška narativni uređaj, a ne doktrina vanjske politike.

Vučić je više puta odbio bilo kakav prijedlog uvođenja sankcija Rusiji s obzirom na bliske energetske, gospodarske i trgovinske veze između dviju zemalja. U srpnju je putovao u Kijev kako bi sudjelovao na summitu čelnika jugoistočne Europe i odbio potpisati njegove zaključke koji pozivaju na potporu Ukrajini i pritisak na Rusiju. No, ugostivši Zelenskog u Beogradu u kolovozu, Vučić je javno podržao težnje Ukrajine za članstvom u EU – unatoč tome što je srpski proces itekako zamrznut.

Također se vjeruje da je Srbija izvezla stotine milijuna dolara vrijednog streljiva zapadnim kupcima, koje je nekako kasnije završilo u Ukrajini – unatoč tome što Beograd opetovano niječe bilo kakvu umiješanost u rat. Izraz "nekako" ovdje nosi veliki teret.

Možda odražavajući opći konsenzus o tom pitanju – 80% Srba protivilo se sankcijama 2022., a 64% 2023. – Studentska lista je također u svom manifestu obećala zadržati "tradicionalno partnerstvo" s Rusijom i protiviti se bilo kakvim mjerama protiv Moskve. No, u svom programu naveli su da će se "pridržavati međunarodnog pravnog stajališta poštovanja teritorijalne cjelovitosti" drugih zemalja, uključujući Ukrajinu, i da će se "zalagati za prekid vojnih sukoba" – što god to značilo u praksi. To je vrsta diplomatskog jezika koja zadovoljava sve, a nikoga ne informira.

Zapetljano pitanje odnosa Srbije s Kosovom ovdje je općenito vrlo relevantno. I Rusija i Ukrajina ne priznaju Kosovo, a snažna pozicija Moskve u UN-u s pravom veta u Vijeću sigurnosti posebno je korisna u blokiranju svakog pokušaja osporavanja trenutne pravne situacije. Postoji i praktični element: posljednjih godina Beograd je također dočekao mnoge ruske poduzetnike koji traže novu bazu za svoja sjedišta, potičući lokalno gospodarstvo.

Srbija je zemlja kandidat od 2012., s određenim tehničkim napretkom u posljednjih 15 godina – ali samo dva "poglavlja" su stvarno zatvorena. Posljednji "milestone" označen na web stranici EU datira iz 2021., što pokazuje da je proces efektivno zamrznut posljednjih pet godina. Najnovije izvješće Europske komisije o vladavini prava istaknulo je nekoliko zabrinutosti u vezi s pravosudnim sustavom zemlje, antikorupcijskim okvirom, slobodom medija i institucionalnim provjerama i ravnotežama. Beograd se također redovito suočava s kritikama zbog bliskih veza s Rusijom i Kinom.

Povrh toga, u rujnu je EU oštro osudila hero